Kad smo odlučivali o godišnjem odmoru ove godine, nije se postavljalo pitanje: „Kamo?“ Samo: „Kada?“ Svi smo bili složni da ponovo idemo na Pašman. Jako nam je bilo lijepo prošle godine, a toliko toga je još ostalo neistraženo.
No ove je godine bilo prilično drugačije… Izostale su sve manifestacije, fešte i sajmovi lokalne hrane. Na to sam bila spremna i prije puta, i s obzirom na situaciju nisam ništa ni očekivala. Preostalo mi je da sama krenem u potragu za zanimljivostima.
Prvo nekoliko činjenica: Otok nema hotela, samo privatni smještaj, i dosta vikend kuća u vlasništvu slovenskih građana. Naseljena je sjeverna strana otoka dok je južna teže pristupačna i tu se pomalo razvija Robinzonski turizam. Mostom je povezan s Ugljanom, a trajekt iz Tkona do Biograda vozi 15ak minuta.
Otok Pašman je hrvatski otok s najviše zelenih površina u odnosu na cjelokupnu površinu otoka. (Tako kažu, ja nisam mjerila). Prekriven je borom, smrekom, crnikom, čempresom, divljom maslinom i smokvom, brnistrom, mirtom i planikom, vrijesi, majčinom dušicom, smiljem, kaduljom, šparogom i mnogim drugim vrstama ljekovitog i aromatičnog bilja. (U tome sam uživala).
Ima atraktivne biciklističke staze, od onih zahtjevnih, po brdima, do manje zahtjevnih uz obalu mora. Sa brdske rute se pruža odličan pogled prema Biogradu i prema Kornatima.
Najčešća ruta mi je bila od mjesta Pašman do Franjevačkog samostana u mjestu Kraj (3 km), makadam, doslovno uz more, vrtove i maslinike. Vrtovi su zeleni i bujni, vidjela sam čak i bunare na dvadesetak metara od mora.
Za zaštitu od bure između vrta i obale je ostavljena da raste visoka trstika, koja se pokazala korisna i za izgradnju konstrukcija za privezivanje paradajza. Malo mi je to sve bila viša matematika, kako je složeno i upleteno, a kad se sjetim da doma pored paradajza zabijem jedan grbavi kolac, i privežem.
U Kraju sam posjetila Franjevački samostan sv. Duje. Samostan je sagrađen krajem 14. stoljeća u gotičkom stilu a obnovljen u 17. stoljeću u baroknom stilu. Prošle su se godine u klaustru samostana održavali koncerti klasične glazbe, no ove je godine i to izostalo. U sredini klaustra se nalazi bunar (gusterna) za vodu. Unutar hodnika u klaustru su grobnice i slika Bogorodice iz 15. st., a u blagovaonici (u kojoj sada nitko ne blaguje) je slika posljednje večere. Samostanski muzej posjeduje vrijedne i rijetke predmete iz povijesti Pašmana, knjige, rukopise, umjetnine, crkvene predmete i ruha te arheološke nalaze. Franjevci su zaslužni za izgradnju pristaništa, škole i čitaonice (g. 1907.), za unapređenje gospodarstva, svilarstva, vinogradarstva i maslinarstva na otoku te promicanje kulture. Samostan ima 15 soba, a u dvorištu je zasađeno 150 stabala maslina i vrt. No u samostanu danas stalno boravi samo jedan fratar, Ante Bilokapić, a preko ljeta mu dođu na ispomoć još dva fratra.
Još jedan samostan mi je plijenio pažnju još od prošle godine no otvoren je za posjetitelje samo od 16-18 sati, što znači da bi se morala odreći popodnevnog kupanja. Ovaj put sam to i napravila. Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana nalazi se na brdu Ćokovac nedaleko Tkona. Spomenik je kulture nulte kategorije. Sagradio ga je biogradski biskup Teodorik 1059. godine na temeljima bizantske utvrde i starokršćanske crkve. Rušen je do temelja no benediktinci su ga ponovo izgradili u 14. st. i pregradili crkvu u venecijanskom gotičkom stilu. Godine 1808. se gasi red Benediktinaca no samostan je ponovo oživio 1965. godine, i monasi su u njemu sve do danas slijedeći svoje načelo: Ora et labora (moli i radi).
Naziv “Ćokovac” dolazi od riječi “ćok”, što je naziv za pticu kos u lokalnom dijalektu. Ćokovac je posljednji aktivni samostan Benediktinaca u Hrvatskoj i poznato glagoljaško središte. Premda sam automobilom došla sve do samostana, glagoljaškom stazom kroz šumu sam se spustila dolje, pa opet popela gore po auto.
Položaj na vrhu brda i očuvana srednjevjekovna arhitektura samostana-utvrde, ne ostavlja ravnodušnima. U unutrašnjosti samostana posjetitelj može pogledati crkvu i samostansko dvorište. U lapidariju su izloženi kameni ulomci raznih povijesnih razdoblja od kojih su neki s natpisima uklesanih glagoljicom. Tu su i suveniri, od kojih su neki njihovi samostanski proizvodi. A koji su mene proizvodi najviše zainteresirali? Likeri, naravno!
I još jedan je vidikovac/crkvica ostao na „To do“ popisu. To je crkva Gospe od sedam žalosti iz 18. stoljeća sa križnim putom. Nalazi se na brdu Kalvarija iznad samog mjesta Tkon. Prava je Kalvaria bila popeti se gore, ne toliko prvi puta, koliko drugi puta kada sam se morala popeti do crkvice po zaboravljeni mobitel. Ne kažu uzalud : Tko nema u glavi, ima u nogama. I to je bilo dosta vidikovaca za jedno ljetovanje.
Sada još preostaje napuniti torbu lokalnim proizvodima u omiljenom dućanu OPG-a Mađerić.
Kući nosim torbu punu raznih likera, domaćih pekmeza, sapunića i nešto aromatičnog bilja: smilja, lovora… I bezbroj slika na „sticku“.
