Svako misto svoju feštu ima, a fešta draga je svima! Fešta Dobropoljanski gušti je odlična gastro manifestacija, gdje se uz sajam domaćih proizvoda može probati nekoliko vrsta svježe pripremljenih morskih delicija.
Na stranu kupanje i sunčanje, čiste plaže i bistro more, ronjenje i oduševljenje predivnim periskama, bicikliranje i istraživanje čari otoka… Ono po čemu ću ja pamtiti ovaj godišnji odmor je odlična spiza. Mnoštvo gastro manifestacija; domaćih proizvoda, obilje ribe i morskih plodova po super povoljnim cijenama. Sve ono što doma mogu naći uglavnom smrznuto i ne volim pripremati.
I tako svako misto svoju feštu ima, a fešta draga je svima! Važno je samo da se fešte ne preklapaju i da stignemo na sve. Sinoć nas je u trans bacila fešta pod nazivom Dobropoljanski gušti. Uz pjesmu dalmatinske klape, boje i okuse mora sa prodajne izložbe autohtonih otočkih proizvoda, gosti su mogli uživati u bogatoj ponudi jela od ribe i školjaka. Trg uz rivu u Dobropoljani je bio prepun gladnih turista koji su čekali da se hrana počne servirati. Bila je tu i moja obitelj i prijatelji s Ugljana.
Prvo smo napravili izvidnicu; gdje se što kuha i u koje vrijeme će biti gotovo, a onda se strateški rasporedili. Dica su stala u red za pržene girice i slatke fritule, jedan muški čeka dagnje na buzaru a drugi muški je prvi u redu za pršut, samo se čeka svečani početak rezanja. Ja snimam i koordiniram. Čujem da brudet od hobotnice nešto kasni pa se red još nije formirao. Teća je dovoljno velika, bit će dosta vjerujem za sve ali ipak ne želim biti daleko kad se počne prodavati. Malo čakulam s kuharom; daje mi recept, kaže sad će dodati vino i zatim krumpir, al treba vremena da se hobotnica i bob skuhaju, bar još 40 minuti. Čujem žamor oko teće sa školjkama. Ostavljam brudet jer moram vidjeti što se tamo dešava. Probijam se kroz gomilu mobitela koji bilježe povijesni trenutak dodavanja prezli u buzaru od dagnji. To bi trebalo značiti da je buzara skoro pa gotova.
Uskoro smo svi izvršili svoju misiju i okupili se kod zidića na rivi i onako stojećki počistili sve tanjure. A onda opet u red. Bilo je fino al mogli bi još. Red za tunu na žaru je predugačak i od toga odmah odustajemo pa odlazimo do brudeta od hobotnice. Još desetak minuta smo gledali kako krčka a onda se nagradili i tom morskom poslasticom.
Poslije svega smo napravili par koraka do mora, oprali ruke i sjeli na kamen siti i zadovoljni, gledali mjesec kako se izdiže iz mora.
A onda je uslijedilo pitanje. Kamo ćemo sutra? Čujem da na Ugljanu, u mjestu Kali ima neka ribarska fešta. Bit će tune na žaru…
