Pokladno jahanje, običaj koji se raširio cijelom Slavonijom i Baranjom, vuče svoje korijene iz vremena Vojne granice uz pojas Slavonske Posavine. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku sa granice, jahači su okupljali i veselili.
Pokladna jahanja traju sve do Čiste srijede i početka korizme. Iako je taj običaj vezan uz naselja uz granicu, pokladno jahanje iz godine u godinu se organizira u sve većem broju sela diljem Slavonije i Baranje, u kojima taj običaj nikada prije nije postojao. Osnovno je pravilo da u povorku može samo jahač u narodnoj nošnji, čiji je konj uredan i koji poštuje pravila organizatora.
Jahači se okupljaju u centru sela a zatim jašu kroz selo zaustavljajući se na nekoliko postaja. Domaćini koji prime jahače ukrase svoje prozore ručnim radom, tkanjem i šlingerajom. Povorku dočekaju s prepunim stolom hrane, kulina, kobasica i slanine, pogačica, pogačom, kiflicama i slatkim kolačima. I dok jahači pjevaju djevojke s punim pladnjevima im donose hranu i rakiju. Prvo počaste jahače a zatim i znatiželjne promatrače.
Ove sam godine bila „znatiželjna promatračica“ (i degustatorica kolača) pokladnog jahanja u Sikirevcima. Okupilo se tamo 70-ak jahača i jahačica na gizdavim konjima, iz raznih sela i konjogojskih udruga. Bio je to događaj za pamćenje i nadam se da ovaj običaj nikada neće izumrijeti.
